Nakon V. godišnje konferencije školske medijacije jasno je: tema mentalnog zdravlja djece i mladih jedna je od ključnih tema u odgojno-obrazovnom sustavu. Preko stotinu sudionica i sudionika iz osnovnih i srednjih škola, fakulteta i raznih institucija pažljivo je slušalo izlaganja stručnjaka iz prakse i akademske zajednice te aktivno sudjelovalo u radionicama koje su povezivale područja rješavanja sukoba putem medijacije i mentalnog zdravlja.

Sve to odigralo se u petak, 5. travnja 2019. godine u XV. gimnaziji u Zagrebu na konferenciji Foruma za slobodu odgoja pod nazivom: „Uloga vršnjačke medijacije kao preventivnog programa u jačanju mentalnog zdravlja djece i mladih“.

Nakon uvodnog obraćanja Forumovih Eli Pijace Plavšić, Ane Munivrana i Jelene Perak, skup su pozdravile ravnateljica MIOC-a Ljiljana Crnković, savjetnica u Ministarstvu obrazovanja i znanosti Sanja Horvatić i viša savjetnica u Agenciji za odgoj i obrazovanje Miljenka Galić.
Petar Bezinović (samostalni savjetnik za obrazovanje) i Zrinka Ristić Dedić (Institut za društvena istraživanja) predstavili su zabrinjavajuće podatke o ulozi škole kao izvora stresa i tjeskobe u djece, no i to da škola igra ključnu ulogu kao zaštitni faktor u razvoju otpornosti kod djece i mladih ako je orijentirana na stvaranje kvalitetnih odnosa, uključenost sve djece te omogućavanja učenicima da razviju osjećaj vezanosti za školu.
Nataša Jokić Begić (Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) osvijestila je sudionicima veliki problem školskog pritiska i roditeljskog perfekcionizma i njihovu ulogu u najčešćim smetnjama djece i mladih: depresivnosti, anksioznosti i smetnjama ponašanja te je naglasila kako je jako važna upravo suradnja svih dionika odgojno-obrazovnog sustava kako bi se navedeni problemi i smetnje kod djece i mladih prevenirali i smanjili.

Jelena Vranješević (Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Beogradu) održala je inspirativno izlaganje o tome zbog čega djecu smatramo nekompetentnom i isključujemo ih iz procesa donošenja za njih važnih odluka te o tome kako ih možemo zaista uključiti na osnažujuć način, između ostalog u programima medijacije. Upravo je medijacija program kroz koji djeca i mladi uče i razvijaju participativne kompetencije koje su im neophodne za aktivno sudjelovanje u društvu, a i sami odrasli kroz suradnju s vršnjačkim medijatorima osvještavaju koliko djeca i mladi mogu ravnopravno pridonijeti stvaranju kvalitetnijih odnosa te posljedično doprinijeti pozitivnoj školskoj klimi.

Posebne „zvijezde“ konferencije bila su djeca i mladi iz triju škola: Osnovne škole Vugrovec Kašina, Osnovne škole ban Josip Jelačić i Škole za medicinske sestre Vrapče, koji su predstavili što rade u klubovima malih medijatora i zbog čega je to za njih korisno. Naveli su i kako su im vještine i znanja iz vršnjačke medijacije omogućili bolje razumijevanje drugih, uspješnije rješavanje sukoba i ravnopravnije odnose unutar obitelji.

U popodnevnom dijelu održane su četiri paralelne radionice: “Kako možemo osnažiti nastavnike u našim školama? Pristup razvoju socio-emocionalnih kompetencija u školskom okruženju” vodile su Iris Marušić i Ivana Jugović iz IDIZ-a, „Četiri vrste slušanja: borba s unutrašnjim i vanjskim „zmijama”​“ vodila je Jelena Vranješević iz Sveučilišta u Beogradu, „Biti dobro ili o mentalnom zdravlju“ Marina Vitković iz inicijative BoliMe, a „Dijete u elementu: poticanje interesa, snaga i vrlina“ Višnja Pavlović i Ana Munivrana iz FSO-a.

Konferencija je završila dinamičnim panelom s pet učiteljica, nastavnica i stručnih suradnica te dvije predstavnice civilnog društva koje su svojim iskustvom i primjerima željele potaknuti polaznike da se odluče na uvođenje vlastitog preventivnog programa medijacije u školu.

Na kraju, izdvajamo deset lekcija koje će nam ostati s konferencije:

1. Pravilo 20/20: oko 20% djece i mladih ima neki problem mentalnog zdravlja, a od njih svega se 20% otkrije/dijagnosticira.
2. Djeca sa smetnjama ponašanja i učenja u pravilu su vidljivija i lakše dobiju pomoć (ali i kritiku) od depresivne i anksiozne djece.
3. Škola je prvi izvor straha kod djece i s godinama obrazovanja taj strah i negativan stav postaju sve veći i veći što se može smatrati nacionalnim problemom i trebalo bi biti prioritetno pitanje obrazovne reforme.
4. Veliki broj djece (preko 50%) u različitim istraživanjima iskazuje da ne voli ići u školu, što je posebno zabrinjavajuće s obzirom na to da se škola pokazala važnim zaštitnim faktorom za razvoj emocionalnih teškoća i smetnji ponašanja.
5. Istraživanja pokazuju da što više učenici imaju osjećaj povezanosti sa školom, razvijaju manje probleme u ponašanju te postaju aktivniji članovi školske zajednice.
6. Roditelji i društvo postavljaju za većinu djece posve nerealne zahtjeve da prolaze s odličnim i da su uspješni u nizu izvanškolskih aktivnosti. Drugim riječima: „Djeca nigdje nemaju mira.“
7. Suicid mladih ozbiljan je problem, a najniža dob počinitelja suicida sve je niža (danas postoje već primjeri 11-godišnjaka i 12-godišnjaka koji su počinili suicid).
8. Djeca imaju pravo „na sadašnji trenutak“, biti ono što sada jesu. Naime, odrasli imaju jako subjektivan stav u kojem djecu mjere vlastitim mjerilima, u odnosu na ono što tek trebaju postati i biti, uz stav da „još nisu“.
9. Osnažujući djecu i mlade u području emocionalnog zdravlja, socijalnih i komunikacijskih vještina te vještina rješavanja sukoba jačamo njihovu otpornost na stres i različite psihičke poremećaje. Jedan od najvažnijih pozitivnih i zaštitnih elemenata za djecu i mlade u školama jesu odnosi, a ponajprije podržavajući i ohrabrujući odnos učitelja/nastavnika prema djetetu.
10. Škole koje su uvele program medijacije primjećuju da se s učenicima bolje surađuje, da su uključeniji u život škole i da bolje znaju izraziti osjećaje i potrebe, ali i suosjećati s drugima.