Međunarodni je dan mentalnog zdravlja i premda sve više pričamo o važnosti mentalnog zdravlja, kao da i dalje ostajemo na površini. Ako nemamo blisku osobu koja se bori s nekom poteškoćom, nismo dio njezinog kruga podrške i/ili ona (još) ne govori otvoreno o svemu tome, nemamo priliku ni razumjeti kako je to zapravo. Iako nikad doista ne možemo proživjeti iskustvo onog drugog, ako se potrudimo, odlučimo biti prisutni, ako nam je stalo, možda se krug podrške za brojne mlade kojima je potrebna pomoć i proširi.  

U okviru projekta „Let’s talk“ pitali smo mlade iz raznih zemalja Europe (Grčke, Hrvatske, Italije i Srbije) koji se susreću ili su se susretali s poteškoćama mentalnog zdravlja da podijele svoje priče. U Forumu smo razgovarali s jednom hrabrom djevojkom, srednjoškolkom, o njezinom iskustvu suočavanja i nošenja sa snažnim osjećajima tjeskobe i straha, na čemu smo joj od srca zahvalni. U nastavku objavljujemo dio njezine priče.

MOJA PRIČA

Mislim da se danas priča o mentalnom zdravlju, ali ne baš otvoreno. Dosta mojih prijatelja ima problema, ali ne pričamo o tome, jer mentalno zdravlje je vrlo osobna tema, pa razgovor o tome može biti težak, stavlja nas u neugodnu i ranjivu poziciju.

Općenito, u školi, ne vide svi određene probleme mentalnog zdravlja kao nešto ozbiljno i definitivno većina nije baš upoznata s tim.

A mladima je posebno puno teže od korone na ovamo.

Kad razmišljam o tome što je mentalno zdravlje, prvo mi dođe na pamet: Ono kako se osjećamo. Ne znam kako bih to definirala, rekla bih da smo mentalno zdravi kada smo dobro.

Ja osobno kad nisam bila dobro, kad sam baš bila loše, osjećala sam se uznemireno, imala sam kaos u glavi, puno misli koje nisam mogla uhvatiti. Fizički sam osjećala umor i panika me lovila u određenim situacijama. Nisam više mogla funkcionirati, izgubila sam motivaciju za bilo što. Nisam mogla ići u školu, niti pratiti rutinu koju sam imala prije. Osjećala sam se jako tjeskobno, gubila sam koncentraciju, bila sam preplavljena i prestravljena pri pomisli da idem u školu. Onda su krenuli napadi panike i strah od škole se povećao. U to vrijeme krenula sam u srednju školu, pa sam sve to objašnjavala strahom od novog okruženja, no poslije sam vidjela da, iako je igralo ulogu, nije se radilo samo o tome. Kad sam krenula u 2. razred, sve je  krenulo na bolje i mislila sam da će se tako i nastaviti, ali onda se vratio strah, i sve ostalo s njim. 

To sam doživjela kao neuspjeh i bilo je jako obeshrabrujuće. 

Tek pred kraj školske godine sam osjetila razliku i vidjela da mi je bolje ići u školu.

Sad sam dobro, ali u određenim situacijama se tjeskoba vraća i na njoj i dalje moram raditi.

Ono što mi definitivno pomaže je razgovor o tome s psihologinjom i određeni koraci koje sam s njom naučila kako bih se naviknula i naučila nositi s napadajima panike. Često kada razmišljam unazad o svemu, imam osjećaj da se promjena samo odjednom dogodila i sad sam bolje, ali zapravo je bilo potrebno puno vremena i truda da dođem tu gdje sam sad.

U jednom periodu kad mi je bilo loše, kada mi je počelo biti teško funkcionirati, pomoglo mi je što sam ostala doma, nekako pustila sve ostalo i koncentrirala se na sebe. No, s druge strane teško je biti sam sa svojim mislima, s te strane mi nije bilo ugodno. Tako da, definitivno razgovor mi najviše pomaže.

I prijatelji daju svoj doprinos. Imam par prijatelja u razredu koji znaju više-manje sve i bili su mi velika podrška pri nadoknadi nastave prije svega, ali i općenito suosjećaju sa mnom…

Profesori pak, barem većina, to ne razumiju, jer gledaju sve iz svog osobnog iskustva – ne mogu razumjeti kako je nekome nešto problem što njima nije – npr. stajati ispred ploče, biti prozvan ili prije pisanja ispita.

Tako da bih svima odraslima poručila: To što nismo odrasli, ne znači da nemamo stvarne probleme.A budućnost vidim tako da me nije strah. ?