BLOG: Glas mladih važniji nego ikad?

Podijeli

Što brine tvoje vršnjake? Koji su problemi najzastupljeniji u školi, a koji izvan škole? Brinu li te problemi na globalnoj razini i koji su to? Uvažava li se tvoje mišljenje u školi i izvan škole? Potiče li te škola na razmišljanje i stvaranje novih ideja? Što možeš sam/a učiniti ili promijeniti? Imaš li kakvu zamisao?

Ovo su samo neka od pitanja koja smo postavili učenicima iz četiriju strukovnih škola kako bismo saznali njihova mišljenja o glavnim problemima generacije, idejama i mogućnostima rješavanja problema s kojima se suočavaju. Mladi su bili pozvani otvoreno reći što smatraju presudnim za svoje aktiviranje u školskoj i lokalnoj zajednici kako bi kroz volonterske projekte sami doprinijeli rješavanju problema koje primjećuju.

Ono što ih brine je neizvjesna budućnost i pronalazak dobrog zaposlenja te već u srednjoj školi razmišljaju o mogućnostima odlaska iz Hrvatske. Kritički gledaju na obrazovni sustav, prevelik broj predmeta i natrpanost sadržaja svakog predmeta, metodologiju podučavanja koja se se svodi na ex-cathedra izlaganja i čitanja iz udžbenika. Učenici posebno zamjeraju nepostojanje mogućnosti učenja praktičnih vještina i primjene znanja. Sami sebe kritiziraju za nedovoljno široke interese i pasivnost te ističu kako su video igrice i društvene mreže postale zamjena za druženja i kreativno provođenje slobodnog vremena.

Učenici tvrde kako nije dobro biti previše različit, imati drugačije mišljenje od većine, oblačiti se drugačije, imati drugačiji životne izbore jer sve ono što te izdvaja od većine vršnjaka dovodi te u rizik sukoba i čak bullyinga. Izraziti svoje mišljenje i sukobiti se oko različitih mišljenja inače nije poželjno osim s najbližim prijateljima i obitelji. Smatraju kako nema svrhe zastupati svoja mišljenja u školi i pred profesorima jer se s time neće ništa promijeniti. Medijske sadržaje opisuju depresivnim – vijest nije vijest ako nije loša – spominju Siriju, izbjeglice, migrante, političare, kriminal i korupciju, rasizam u Americi i Trumpa. Sve su to vijesti o kojima čitaju, ali nemaju prilike i razgovarati. Spominju i reality programe i lažnu poruku koju šalju mladima: da se može uspjeti i nešto postići preko noći

Na pitanja o mogućim rješenjima tih problema i o svom doprinosu njihovog rješavanja, daju odgovore polako, nesigurno i kao da su iznenađeni da ih se pita.

Neki od njih su rekli da mladi ne mogu ništa, jer „previše smo pasivni i svakako nas nitko ni ne pita“, drugi daju konkretne ideje: razgovarajmo o različitosti, upoznajmo se bolje, razgovarajmo s profesorima, ima onih koji nas čuju, trebamo se educirati, provoditi radionice, organizirati projekte. Svi imaju iskustvo dobre suradnje s profesorima, dobrih odnosa s različitima od sebe. Počinju razgovarati o tome kako ta iskustva mogu produbiti i proširiti. Svi su zainteresirani za volontiranje, pomaganje drugima koji su u ranjivoj poziciji, djeci, starijima osobama, izbjeglicama.

Nakon sat i pol vremena razgovora s učenicima, u sve četiri grupe mladi postaju aktivni, razmišljaju, govore, razmjenjuju ideje i razmišljaju koga mogu pitati za pomoć. Zainteresirani su učiniti nešto za pozitivnu promjenu, u školi i u društvu. Jer ih se tiče. I možda svih nas.

„Mislim da je bitno da se izdvoji bar jedan sat tjedno kad bi profesori i učenici međusobno jedni drugima govorili dobre osobine, dobre stvari… To nije neka drastična, teška promjena….“

„On je zanimljiv profesor, zanima se za nas, za naša mišljenja.“

„Mislim da se treba puno više naglašavat te različitosti. Od nas se očekuje da svi budemo isti. Nosim ovakve tenisice, ovakva majica, ovakva frizura, ovako obojana kosa… Mislim da je malo nas svjesno da je svatko od nas različit i da ima neka drukčija razmišljanja. Mislim da se to treba poštovati… Poštovat ću ga zato što je to njegov đir, ja ga ne osuđujem. To je to.“

„Od malena slušamo svoje roditelje, našu okolinu, prema tome se usmjeravamo. Ali to ne mora nužno biti tako. Učimo se i sami kasnije i možemo vidjeti da je to pogrešno. I naši roditelji, bake i djedovi, svi griješe, nemaju savršena razmišljanja. Zato bi trebalo izgraditi sebe kao osobu, držati do nekih moralnih i pozitivnih stavova.“

„… Vjerujem da dosta nas, mogu počet od sebe, razmišlja o tome što ja mogu napravit za ovaj svijet da bude bolje. Ali kad čovjek sve skupi misli na jedan papir shvati da je jednostavno previše problema u ovom svijetu…“

„Slažem se da trebamo od samog sebe početi na neki način. Ali i neke druge malo više potaknut na neke pozitivne promjene. Treba promijeniti i samo društvo, da smo bolji jedni prema drugima, da se više poštujemo, da više komuniciramo.“

Prvi korak je napravljen, saznali smo mišljenja i ideje učenika.

Zaključujemo da usprkos neizvjesnoj budućnosti, školskom sustavu koji nedovoljno odgovara obrazovnim potrebama, globalnim prijetnjama koje primjećuju te društvu koje ih prisiljava na uniformiranje i neizražavanje mišljenja, mladi imaju svoj stav i žele biti vrijedni i aktivni članovi ovog društva. Izvještaj s fokus grupa se može pročitati i u našoj novoj publikaciji “Da sam ja netko: stavovi učenika/ca srednjih strukovnih škola o volontiranju i aktivnom građanstvu“.

Razgovori s učenicima su nam pomogli da kreiramo sadržaj trodnevnih edukacija koje provodimo s učenicima u sve četiri škole. Edukacijom i projektom „Da sam ja netko“ želi se osnažiti učenike strukovnih škola u četiri županije za preuzimanje i prakticiranje uloge aktivnih građana u različitim dijelovima društvenog života i rješavanju pojedinih društvenih problema. U projektu sudjeluju Škola za cestovni promet Zagreb, Ekonomska škola Velika Gorica, Graditeljska škola Čakovec, Komercijalna i trgovačka škola Bjelovar te Zagrebačka županija, a projekt financijski podržava Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Višnja Pavlović

Ova web stranica zahtijeva kolačiće kako bi pružila sve mogućnosti. Korištenjem ove web stranice vi se slažete s pravilima njihove uporabe.