„U školi sam naučio svašta, ali najmanje o sebi, svojim emocijama, svojim mislima i ciljevima” , rekao mi je jednom jedan maturant.

A ja se s početkom 2019. godine moram osvrnuti na posljednja zbivanja u „svijetu obrazovanja”, u malom komadu svijeta zvanom Hrvatska.

Tako je malo potrebno da kreiramo svoj dojam o nečemu temeljem nečije jedne objave na Facebooku, jednog subjektivnog članka u novinama, jednog medijskog nastupa i slično. Nabrijavanje ljudi da „hejtaju” sve što nije jednako i svakog tko ne misli jednako kao i oni, zarazan je nesvjesni proces jednom kad ga netko pokrene – bilo da „hejtamo” gejeve, vegane, kršćane, Srbe, Židove, crnce, bijelce, imigrante ili prvog susjeda. Komentari ispod mnogih medijskih objava, videa i statusa mojih prijatelja i poznanika na Facebooku,  kao i neki antagonizam koji se stvara između učitelja i nastavnika (odgojno-obrazovnih djelatnika) te učenika i roditelja („ovih s druge strane katedre”) me baca u apsolutni očaj jer mi smo (i jedni, i drugi) tu da učimo da se ne „hejta”, nego da se razumije i voli. Barem bi tako trebalo biti?

„Oni ništa ne rade”, čuje se i čita u komentarima onih koji su nezadovoljni nekom učiteljicom, pedagogom, ravnateljem. Naravno da ispada da ne radimo kad je naš „proizvod” neopipljiv, kad emociju ne mjerimo metrom, kad količinu dobrog odnosa ne izražavamo postotkom i kad se znanje ne prodaje u obliku dionica niti se njegova uporaba analizira u laboratoriju. Kad sam upisala studij pedagogije prije skoro 10 godina, Hrvatska nije bila u Europskoj Uniji, nije bilo tableta u školama, nije se toliko pričalo o školi za život, sigurnoj školi, EU projektima u školama. Ipak, nešto je postojalo i postoji očito oduvijek otkako je škole, a čini mi se naglašenije je nego ikad – ono zbog čega sam i upisala taj isti studij i ne žalim ni trenutka. Postoji potreba (ne želja, nego potreba) da škole naprave LJUDE od učenika. Voljela bih da se o tome malo više govori kad se govori o školi i da to bude polazište svakog rada, i svake kritike, i svakog prosvjeda, i svake prozivke. Tamo neki pametni ljudi skovali su naziv ODGOJNO-obrazovna ustanova, dakle ne samo obrazovna.

Postojala je i postojat će sve veća potreba da je svaki učitelj ujedno i učenik. Postoje nesvjesni procesi zbog kojih učimo od onog tko nas inspirira kao osoba, a ne kao magistar, primjerice – geografije. U danom trenutku to postaje nevažno i važnim postaje ODNOS. Žao mi je što mnogi obrazovni stručnjaci nisu daleko više prisutni u medijskom prostoru kako bi progovorili o tome da je svima nama „s ove strane” dosta „odozgo” izgurane sheme da je poanta u kamerama, u tabletima, u radnim bilježnicama iz vjeronauka, u opterećenju, rasterećenju i kraćenju sadržaja i svega, kad je na kraju dana poanta u ODNOSU. U tome da sve nabrojano ne znači ništa djetetu koje mrzi svog nastavnika, razrednika ili svoje roditelje, koje se ne osjeća dobro u školi, koje je „cyberbully-ano” i nema se kome obratiti za to. Ako i ima, možda su ga doma učili da je to za slabiće, možda su ga učili da vrati istom mjerom, možda su ovo, možda su ono; možda su ga programirali da misli i vjeruje da je poanta u dobivanju petica onda kad se to i ne „zasluži” i vjerojatno ga kod kuće prvo pitaju „što je bilo u školi”, a ne „kako se danas osjećaš”. I mi „s ove strane” radimo greške pa pitamo „jesi spreman, jesi naučio, kad ćeš, kad misliš, ovo ti je loše…” umjesto da krenemo s „kako si danas”.

A kako ćemo kad nas prve to isto nitko ne pita, kad je profesionalizam u odgojno-obrazovnom sustavu manje bitan od nekih daleko bitnijih stvari; kad se najmanje novca troši na edukaciju o stvaranju odnosa, utjecaju na učenike, o motivaciji, o emocijama, o svemu onom što čini jednu malu osobu, a što odrasle osobe naprave manje bitnim – valjda da bi se imali čemu čuditi kad shvatimo u kakvom društvu živimo.

„Tamo neke udruge” nam smetaju, a čine čuda u potpori javnim institucijama koje trebaju odgovarati na sve veće „zahtjeve”, a zapravo želim reći neispunjene potrebe moderne djece i modernih roditelja. Dva koraka naprijed, tri nazad. Dva nova ministra unaprijede pa tri nova unazade. Taman dvije nove struje zdravstvenog i građanskog (prijeko potrebnog) odgoja, kad ono neke „tri glave u foteljama” koje ne misle da je to dobro „ili dobro je, ali možda ipak samo međupredmetno, nikako ne kako spada. To će tamo neki pedagog provesti, a ako neće, tko mu je kriv, ionako je mogao studirati nešto konkretno, a ne filozofirati na Filozofskom”. Svi ti „filozofi” svaki dan utječu na vaše živote, na živote vaše djece, vaših nećaka, vaših unuka, vaših susjeda i tiče se svih nas, ne samo ovih koji jesu ili nisu    # franjo ili koji jesu ili pak nisu za # sigurnu školu – sve nas se tiče da izgradimo bolji ODNOS s ljudima od kojih učimo, koji uče od nas i koji će baš zbog nas odabrati određenu karijeru jer smo ih inspirirali – onda kad smo najmanje očekivali.

Nadam se da sam ja vas inspirirala da sagledate obrazovanje nekim „dubljim očima” idući put kad o njemu govore oni koji se njime najmanje bave; ili se bave najviše, a najmanje ga razumiju, ili nisu radili „u praksi”. Nije u tabletu, nije u nakladničkoj kući, nije u kurikulumu, nije u šoldima – nešto je i u odnosu.

Gradimo bolje odnose i nemojmo prestati (SVI) promišljati o svemu što nam kao društvu treba da postane zdravo, a takvo će izgraditi upravo ovi slatki malci koje upravo sad odgajamo. Pardon, htjela sam reći obrazujemo. A krvav je to posao, i nas „s ove strane”, i vas „s vaše strane”, a ako ste roditelj i odgajate novu malu osobu, znate da nema te plaće koju vam netko može dati za taj najteži, a neplaćeni posao. Isto tako, ne znam koja je plaća dovoljna za nas koji smo odabrali životni poziv pomoći vam u tome i kad će se vladajući, sindikati i ostali oko tog dogovoriti. Budimo na istoj strani, druge nema.

Ana Vrbičić, pedagoginja