Treće u nizu predavanja vanjskih stručnjaka u sklopu projekta „Škole podrške“ za škole Banovine, 3. prosinca 2021. godine bilo je posvećeno temi gubitaka i tugovanja, nošenju s njima i pružanju podrške u procesu tugovanja. Gošća predavačica bila je prof. dr. sc. Lidija Arambašić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a ovog puta vidjeli smo se uživo, u Osnovnoj školi 22. lipnja u Sisku, koja nam je pružila svu potrebnu organizacijsku podršku.
„Svatko ima nekog koga nema“
Profesorica je predavanje započela primjerima različitih gubitaka te navela kako se gubitak ne može zaboraviti, ali se s njim može dalje živjeti. A kako, ovisi i o razvijenoj otpornosti. Razvojni gubici su univerzalni i sastavni dio života kao što su rastanak s učiteljicom, s prijateljima zbog selidbe ili prelaska u drugu školu/vrtić, s kolegama zbog promjene radnog mjesta ili mirovine. Dobra strana uobičajenih razvojnih gubitaka je da znamo da će se dogoditi, pa se možemo i pripremiti na njih, a obično nas uvode u neku novu fazu života, koja često donosi i niz dobrobiti.
Različitost gubitaka i naših reakcija na njih
No, gubici koji nastaju zbog neke stresne situacije ili traumatskih događaja su specifični, njima nisu svi izloženi te ponekad nemamo dovoljno mogućnosti samopodrške i/ili podrške okoline za njih. Neki od primjera su gubici socijalnih odnosa uslijed smrti, bolesti, rastave roditelja, ali i gubici samopoštovanja, samopouzdanja, osjećaja sigurnosti ili vjere u budućnost. Neka djeca i mladi pretrpe i više gubitaka odjednom, što je jako važno imati na umu i odrasli trebaju biti toga svjesni kako bi mogli osigurati potrebnu podršku djetetu. Također, sadašnji gubitak može prizvati i emocije prošlih gubitaka. Neke od uobičajenih reakcija djece na gubitak su: „prilijepljenost“ na odrasle, odbijanje odlaska u školu, strah od vlastite smrti, bolesti i tjelesnih ozljeda, problemi s koncentracijom i pamćenjem, povlačenje i zatvaranje u sebe, ljutnja na odrasle i sebe, „ispadi“ u ponašanju kao što su udaranje ili uništavanje stvari, osjećaj krivnje, predbacivanje sebi i pesimizam u pogledu na budućnost. I djeca i odrasli ponekad na tugovanje reagiraju agresivnim ponašanjem, što okolina često pogrešno tumači i ne prepoznaje kao tugovanje.
Prof. dr. sc. Arambašić je naglasila kako nema odgovora na pitanje koji su gubici teži ili lakši, jer sve ovisi o tome kakav je bio naš odnos s onim koga smo izgubili, kako se dogodio gubitak i koji je uzrok. No, valja imati na umu da je tugovanje proces i da uglavnom traje dulje nego što bismo željeli te da različita djeca prolaze kroz tugovanje na različite načine. U tom procesu pomirujemo ono što znamo „glavom“ (to da te osobe/materijalne vrijednosti više nema i više ništa i nikada neće biti kao prije), i doživljaj koji imamo u srcu i duši (to je nemoguće, strašno, užasno, bolno, besmisleno i nepravedno…).
Tugovanje kao prirodan proces izlječenja
Tugovanje je prirodno liječenje i većina odraslih, djece i mladih sami prođu kroz taj proces uz podršku okoline. Manji broj ljudi treba stručnu podršku kako bi lakše i brže prošli kroz tugovanje, a još manji broj ljudi treba psihoterapiju – no to ne znači da su bolesni, već da im je potrebna sustavna i profesionalna podrška. Zadaci u procesu tugovanja su prihvatiti stvarnost gubitka, proraditi ga (proći kroz bol, tugu i ostale emocije), usvojiti nove vještine, oprostiti se od izgubljenoga/umrloga te preusmjeriti energiju na nove odnose i nov život.
Kako biti s tugujućima
U radu s djecom i mladima potrebna nam je dodatna edukacija i svjesnost iz navedenog područja kako se ne bismo susretali s nerazumijevanjem, požurivanjem, optuživanjem ili vrednovanjem njihovih ponašanja i osjećaja kao dobrih ili loših čime su odrasli skloni, jer se ne znaju nositi sa svojim strahovima i nedostatkom vještina podrške. Ono čega se odrasli koji rade s djecom i mladima ne bi trebali ustručavati jest prići im i pokazati suosjećanje i podršku, pitati ih kako su i pokazati da mogu i žele biti podrška. Slušanje, strpljivost i prisutnost potrebniji su i ljekovitiji od „savjeta“ i „tješenja“.
Za kraj, tugovanje ima i pozitivnu stranu jer nam pomaže da osjetimo širok spektar i intenzitet emocija, tjera nas da shvatimo što nam je u životu zapravo važno, omogućuje da ljude oko sebe vidimo u posve drugačijem svijetlu te da postanemo spremniji primiti ljubav i bliskost i od ljudi od kojih smo to najmanje očekivali. Ipak, to je sve moguće vidjeti nakon što prođe neko vrijeme od gubitka i to se ne može požurivati.
