Na početku svake nove školske godine postavljamo pitanje što sve zajedno možemo napraviti da škola i obrazovanje budu bolji, a učenici sretniji, jer imaju mogućnost ispunjenja svojih punih potencijala. Postavljamo pitanje je li naša škola dobra i može li biti bolja? Postavljamo pitanje što sve kao građani, učitelji, roditelji, bake, djedovi i učenici možemo napraviti kako bi djeca bila spremna za život u suvremenom društvu, kako bi razvijala svoje interese i imala jednako pravo na pristup obrazovanju.
Djelomičan odgovor na to pitanje dala je Strategija znanosti, obrazovanja i tehnologije koja je prihvaćena u Hrvatskom saboru 2014. godine, a koja je za cilj imala stvaranje sretne škole u koju svaki dan odlaze sretna djeca. Djelomičan odgovor na to imala je i Cjelovita kurikularna reforma koja je željela rasteretiti učenike nepotrebnih informacija i učenja “na pamet” te smisleno pristupiti procesu učenja i poučavanja temeljenog na ključnim kompetencijama. Djelomičan odgovor na to kakvu školu želimo dalo je i 50 000 građana koje je prosvjedovalo diljem Hrvatske i u inozemstvu smatrajući da Hrvatska može bolje i da obrazovanje može biti kvalitetnije i smislenije.
Školsku godinu 2015./2016. obilježila je želja građana za kvalitetnim obrazovanjem.
Obrazovanje je konačno postalo jedno od ključnih pitanja i jedna od najvažnijih javnih politika. Obrazovanje obilježava i aktualnu predizbornu kampanju: gotovo sve političke stranke postavljaju obrazovanje kao ključni strateški nacionalni interes. No, ipak samo na deklarativnoj razini, jer niti jedna politička opcija nije dala jasnu i konkretnu sliku kako će do toga doći, na koji način će povećati ulaganja u obrazovanje i znanost te hoćemo li stvarno obrazovanje postaviti kao ključni prioritet bez kojeg nema niti socijalnog niti gospodarskog napretka. Osim toga, nismo dobili odgovor kakav ćemo odnos imati prema učiteljima i njihovom materijalnom i društvenom položaju, što će biti s međumjesnim prijevozom učenika, na koji način ćemo pristupiti djeci s teškoćama, kako će se hrvatska obrazovna politika postaviti prema djeci migrantima i azilantima te hoćemo li uvesti u škole Građanski odgoj i obrazovanje kao odgovor na sve ekstremnije stavove djece i mladih.
Mnogo je pitanja na koja trenutno obrazovna politika nema odgovor. Zaustavljanje obrazovne reforme koja je po mnogima bila jedna od najboljih reformi u novijoj hrvatskoj povijesti, na žalost, zaustavilo je određenu nadu i optimizam koji se mogao vidjeti u školama u Hrvatskoj. Učitelji su konačno bili glavni nositelji reforme koju su dobrim dijelom sami kreirali, roditelji su položili veliku nadu u rasterećenje kurikuluma, kao i to da će učenici dobiti kompetencije potrebne za stvarni život, dok su učenici vidjeli mogućnost da škola postane mjesto učenja i zabave. Ostao je samo osjećaj kako je to bila još jedna u nizu reformi koja je propala, a ono što je najtužnije je kako se zaustavljanjem reforme izgubio jedan veliki reformski potencijal koji je bio prisutan u hrvatskim školama.
Stoga nam se na početku nove školske godine čini iznimno važno pozvati sve obrazovne dionike da obrazovanje stvarno shvate kao nacionalni interes, da nastave s reformom obrazovanja kako je predviđeno Strategijom te da je liše politikanstva i političkih pritisaka. Samo na taj način možemo očekivati da će ova obrazovna reforma biti uspješna te da ćemo za desetak godina svjedočiti jednoj novoj školi koja je sretno mjesto za učenike, roditelje i sve učitelje.
Posebno pozivamo učitelje da ustraju u svojim naporima za kvalitetno obrazovanje naše djece, a roditelje pozivamo da im u tome pomognu.
Učenicima, njihovim roditeljima i učiteljima želimo sretnu i uspješnu novu školsku godinu!