Na Erasmus+ projektu Pravo u svakodnevici, tim s Pravnog fakulteta i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci te Veleučilišta u Rijeci je izradio objedinjeno izvješće o temeljnoj pravnoj pismenosti u Hrvatskoj, Francuskoj, Italiji i Francuskoj.

Objedinjeno izvješće predstavlja usporednu analizu četiri nacionalna izvješća. Svako od nacionalnih izvješća, pripremljeno kao radni dokument, sadrži podatke i rezultate primijenjene metodologije u pojedinoj zemlji (rezultate radnih skupina/kvalitativnog istraživanja i rezultate pravnog upitnika/kvantitativnog istraživanja u Hrvatskoj, Francuskoj, Italiji i Portugalu).

Nalazi sadržani u izvješću pružit će osnovu za razvoj materijala za podučavanje osnovne razine pravne pismenosti, odnosno temeljnu osnovu za razvoj kompetencijskog okvira pravne pismenosti.

Pravna se pismenost pokazala važnim elementom aktivnog građanstva i nužnim preduvjetom održivog funkcioniranja pravne države. Štoviše, dokazi iz zemalja uključenih u projekt pokazuju sljedeće:

U Hrvatskoj, „Cjelokupni pravni sustav i središnje državne institucije suočavaju se s vrlo visokom stopom nepovjerenja. Tako 90,3% stanovništva ne vjeruje hrvatskom Saboru, 82,5% Vladi i 82,5% pravosudnom sustavu.“ Osim toga „unutar nacionalnog kurikuluma za 2019. malo je tema koje bi se mogle smatrati dijelom temeljne pravne pismenosti (vladavina prava, izbori i izborni postupak, ljudska prava, ustrojstvo državne i lokalne samouprave i dr.). Glavni nedostatak je (…) što su oni dio međupredmetne teme „Građanski odgoj i obrazovanje“ čije stvarno poučavanje u razredu ovisi o spremnosti (i pripremljenosti) pojedinih nastavnika da povežu transverzalne teme sa svojim obveznim predmetima.“

U Francuskoj, „prema anketi CSA-a provedenoj 2014., više od tri četvrtine francuskih građana (77%) smatra da pravosudni sustav funkcionira ‘loše’. (…) Devet od deset Francuza vjeruje da je građaninu teško razumjeti kako pravda funkcionira.”
Međutim, „građansko, pravno i društveno obrazovanje sada je uspostavljena komponenta obrazovanja koje slijede svi učenici u srednjoj školi“. Zauzima svoje mjesto u ‘građanskom putu’ građanske obuke, koja počinje u osnovnoj školi i dalje se razvija u srednjoj školi. U posljednjim godinama srednje škole pravo se uči ili kao izborni predmet na općoj maturi ili kao obvezni predmet na tehničkoj maturi STMG (Sciences & Technologies of Management). (…) Pravo kao moralni i građanski odgojni predmet predaju učitelji:ce povijesti i geografije.”

U Italiji je „došlo do drastičnog smanjenja broja pravnih predmeta u školama, zatim je ponovno uveden predmet ‘građanski odgoj’ koji je mogao biti velika prilika za profesore prava, ali to je transverzalni predmet i svi nastavnici to mogu podučavati. Potrebno je povećati satnicu prava i ekonomije i uključiti ih u sve srednje škole.”

U Portugalu, „prema studiji koju je izradila portugalska odvjetnička tvrtka Abreu Advogados, portugalski građani imaju nisku razinu pravne pismenosti. Ova studija naglašava da građani i dalje trebaju imati lik odvjetnika u uredu kako bi mogli biti vođeni u pravnim aspektima svog života. Jedan od glavnih razloga za ovu nisku razinu pravne pismenosti je činjenica da je portugalski pravni sustav uvijek bio spor i ne odgovara odmah na potrebe građana. Osim toga, mladi obično nemaju izravan kontakt s pravnim pojmovima i situacijama, budući da se to uči tek u 12. razredu (učenici od 17/18 godina) kao izborna disciplina u kolegiju Humanističke znanosti i jezici.”

Ovdje iznosimo nekoliko zaključaka iz Objedinjenog izvješća.

Program pravnog opismenjavanja ne bi smio svesti poučavanje elementarnog poznavanja prava na učenje pravnih normi napamet. Prvo, ako se to učini, nastojanje da se uvede pravno opismenjavanje pretvorit će se u još jednu priliku za vježbanje pamćenja gradiva. Kao posljedica toga, i učenici:e i nastavnici:e samo će površno zadubiti u temeljne probleme zakona i razvit će površno razumijevanje teme u najboljem slučaju.

Ono što pravo čini specifičnim je „nevidljivi diskurs” o kojem ono ovisi, odnosno „očekivanja koja nigdje ne nalaze eksplicitan izraz, ali su dio pravne kulture”. Funkcioniranje pravnog jezika moguće je jer su njegovi sudionici svjesni tih očekivanja i ponašaju se u skladu s njima.

Imajući u vidu ovu sveprisutnost prava, pravna se pismenost može definirati kao „onaj stupanj kompetencije u pravnom diskursu potreban za smislen i aktivan život“. Pravna pismenost koju definira ne znači da možemo recitirati neka od pravila koja nazivamo „pravom”, već da se možemo snaći u pravnim dimenzijama društvenih odnosa. Ako smo pravno pismeni, trebali bismo biti u stanju prepoznati pravnu dimenziju naše interakcije s drugima, a ne samo u političkim ili drugim javnim kontroverzama. Nadalje, pravna pismenost trebala bi nas osnažiti da „čitamo” te pravne aspekte naših interakcija na nekoj elementarnoj razini. Konačno, trebali bismo se moći snalaziti unutar zakona koji regulira naše ponašanje. Od laika se ne treba očekivati da bude obrazovan kao odvjetnik, ali bi svaki građanin trebao imati elementarno razumijevanje zakona i znati prepoznati kada mu je potrebna pravna pomoć i gdje je potražiti.

Za više detalja i uvida, posjetite stranicu thelawproject.eu i preuzmite objedinjeno izvješće ovdje.