dr. sc. Zrinka Ristić Dedić
Institut za društvena istraživanja u Zagrebu
Zadnjih godina, u vrijeme kad se približava kraj školske godine i među djecom raste napetost zbog svakodnevnih ispitivanja i zaključivanja ocjena, portali i dnevne novine redovito pišu o pošasti privatnih instrukcija i značajnim izdatcima hrvatskih obitelji na te dodatne obrazovne usluge koje se velikim dijelom odvijaju “na crno”. Nastavnici i obrazovni sustav okrivljuju se za očitu činjenicu da nam djeca ne znaju učiti te da za značajan dio učenika školski rad nije dovoljan za zadovoljenje osobnih ambicija ili vanjskih zahtjeva. Rješenja koja škole nude u obliku dopunske nastave nisu optimalna. Ta nastava nije dovoljno posvećena problemima pojedinog učenika, odvija se u rasporedu koji se ne poklapa s potrebama učenika, a poseban problem predstavlja i to što jako nalikuje redovnoj nastavi koja se za učenike s lošim ocjenama već pokazala neuspješnom. Za dio učenika problem predstavlja i to što ih pohađanje dopunske nastave izdvaja iz razreda i etiketira kao “loše učenike”.
U situaciji kad škola ne nudi rješenje problema, prva pomoć obično se traži u obitelji ili u prijateljskom krugu. No, događa se da su roditelji preopterećeni svojim obvezama ili da se ne osjećaju dovoljno kompetentni da bi pomogli djetetu u svladavanju određenih sadržaja. U mnogim obiteljima zajedničko učenje ili roditeljska poduka stvara frustracije i sukobe koji otežavaju samo učenje, a kvare i cjelokupne odnose između roditelja i djeteta, zbog čega obje strane postaju nesklone tome da “probleme iz škole” rješavaju sami, zajedno. Mnogim djevojčicama i dječacima tražiti pomoć prijatelja čini se stoga boljom idejom. No, danas kad su sva djeca podosta okupirana školom, ali i drugim aktivnostima koje svakodnevno pohađaju, te kad je društvena klima takva da se međuvršnjačka solidarnost i podrška uglavnom ne potiče ni cijeni, izostaje vršnjačka pomoć na kakvu su navikle starije generacije.
Privatne instrukcije, koje definiramo kao privatnu poduku iz školskih predmeta koju pružaju studenti, nastavnici ili stručnjaci za određenu novčanu naknadu, pojavljuju se stoga kao optimalno rješenje za mnoge obitelji. Istraživanja koja provodimo u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu od 2004. godine do danas pokazuju da više od polovice hrvatskih gimnazijalaca pohađa privatne instrukcije, barem povremeno ili po potrebi. U osnovnoj školi korištenje instrukcija je nešto manje, ali ipak značajno – oko 40% učenika na kraju osnovnog obrazovanja smatraju se korisnicima.
Korisnici instrukcija su najviše učenici s lošim ocjenama kojima instrukcije pomažu u svladavanju osnova, iako nije uvijek tako. Na instrukcije učenici ne idu redovito, već samo onda kad treba ispraviti neku jedinicu, “pokrpati neke rupe u znanju”, “riješiti neki problem” ili se na brzinu pripremiti za neko ispitivanje. Ovakvi obrasci korištenja privatnih instrukcija pokazuju da ih učenici ne koriste kao sustavnu potporu učenju, već kao brzo i djelotvorno “instant” rješenje neposredno prije samoga ispitivanja ili u slučaju kad su “jedinice” već skupljene. Dok učenici smatraju privatne instrukcije vrlo učinkovitima i velikom pomoći u njihovom školskom životu, očito je da instrukcije na određeni način podržavaju tipične negativne obrasce učenja naših učenika: neredovito i nesustavno kampanjsko učenje, usmjerenost na ocjenu, a ne na znanje, nesamostalnost, manjak ustrajnosti i samoregulacije u učenju. Osim toga, otvoreno je i pitanje povratnog utjecaja privatnih instrukcija na procese učenja i poučavanja koji se odvijaju u školi. Pohađanje instrukcija može izazvati pretjerano oslanjanje učenika na pomoć instruktora, ali i izazvati nezainteresiranost za školsku nastavu pa čak i češće izostajanje s nastave. Dodatan problem, iz perspektive samog sustava i društva u cjelini, predstavlja i činjenica da usluge privatnih instrukcija nisu jednako pristupačne svim učenicima čime one postaju mehanizam koji povećava društvene nejednakosti u obrazovanju.
Sve navedeno pokazuje da je pojava privatnih instrukcija izrazito složena te da ju je nemoguće jednoznačno okarakterizirati kao samo negativnu ili pozitivnu. Privatne instrukcije su fenomen koji odgovara na manjkavosti obrazovnog sustava, ali i sam povratno djeluje na sustav. Kad bi redovna nastava u školama bila više individualizirana i više usmjerena na potrebe i interese različitih učenika te na razvoj njihovih kompetencija učenja, te kad bi u školama postojali djelotvorni mehanizmi pomoći i podrške učenicima koji imaju teškoća u svladavanju programa, onda bi i privatnih instrukcija bilo značajno manje.
