U sklopu projekta „Škole podrške“ tijekom svibnja i lipnja 2021. intenzivno smo komunicirali s ravnateljicama, ravnateljima te stručnima suradnicima i suradnicama trideset škola Sisačko-moslavačke županije. Cilj je bio detektirati potrebe i izazove s kojima se odgojno-obrazovni djelatnici, djeca, mladi, roditelji, ali i sama lokalna zajednica, nose šest mjeseci nakon potresa. Pitanje od kojeg smo krenuli bilo je: Kako ste? I što vam je potrebno? Odgovori su bilo vrlo različiti, jer su i škole trenutno svaka u svojoj vrlo posebnoj situaciji.
Iako je u mjesecima nakon potresa većina škola provela niz psiho-socijalnih radionica s učenicima, roditeljima i djelatnicima uz podršku Društva za psihološku pomoć, UNICEF-a, Crvenog Križa, timova za krizne intervencije, udruga i dr., primjećuju kako je neophodno ipak kontinuirano raditi na jačanju otpornosti ne samo učenika, već i njih samih. Kroz razgovore, pokazalo se kako je djelatnicima itekako potrebna podrška jer se osjećaju iscrpljeno i umorno, a dodatan pritisak im stvara i sam COVID 19 koji je sa sobom donio strah prvenstveno oko zaraze i (ne)poštivanja epidemioloških mjera. Uz to, pandemija je djeci i mladima oduzela puno toga, poput druženja, sigurnosti i podrške, većine izvannastavnih aktivnosti i hobija, maturalnih večeri i putovanja i sl., a donijela dodatan obiteljski stres i neizvjesnost.
Jedan dio učenika i djelatnika su izgubili svoje domove te se nalaze u „kontejnerskim naseljima“ ili u nekim drugim smještajima (manji broj je i odselio), što svakako otežava njihovo svakodnevno funkcioniranje. Značajan broj obitelji koje su bile u mogućnosti vratile su se u svoje domove. Iako dobar dio škola ne izvješćuje o povećanim psiho-fizičkim problemima učenika u odnosu na razdoblje prije potresa, ističu kako dio učenica i učenika odbija pomoć čak i kad im je potrebna. Kod onih koji su otvoreniji i traže pomoć, radi se o problemima s anksioznošću, strahom od bivanja u školskim ustanovama, paničnim napadajima ili depresivnosti zbog čega je potrebna i povećana stručna pomoć pri čemu škole surađuju s lokalnim stručnim službama i koriste vlastite resurse.
Dio škola izvješćuje o povećanim obiteljskim problemima učenika, kao što su nemogućnost roditelja da odgovore na dječje potrebe te im pruže adekvatnu podršku u obrazovanju, psiho-socijalnu i emocionalnu podršku i razumijevanje toga da se i njihov svijet iz temelja promijenio. Kod adolescenata primjećuju se, uz zabrinutost, i ravnodušnost te apatija, naročito pad motivacije u online modelu nastave. Uz to, velik izazov je rascjep između potrebe za psihičkom ravnotežom i zahtjevima koje obrazovni sustav kao takav stavlja pred djelatnike, učenike ali i roditelje.
Mnoge škole su fizički pogođene, neke su u potpunosti uništene, neke i dalje čekaju obnovu, a neke su već i sanirane. Škole koje nisu pretrpjele značajnija oštećenja, primile su kolege i učenike iz oštećenih škola.
Iako opterećene mnogim izazovima, škole koriste sve svoje resurse kako bi pomogle učenicima, djelatnicima i roditeljima u prevladavanju krize, dok su neke škole postale i glavno mjesto okupljanja lokalne zajednice. Svakako, potrebna im je sustavna i kontinuirana podrška ponajviše u daljnjem radu u području jačanja mentalnog zdravlja i razvoja socio-emocionalnih kompetencija.
