Roditeljske obrazovne aspiracije i njihov utjecaj na djecu

Podijeli

dr. sc. Zrinka Ristić Dedić
Institut za društvena istraživanja u Zagrebu

Univerzalna želja i nadanje svih roditelja ovoga svijeta je da im djeca budu zadovoljna i uspješna. Želje i nadanja roditelja o školskom uspjehu djeteta i ostvarenju njegovog ili njezinog obrazovnog puta nazivamo roditeljskim obrazovnim aspiracijama. Roditeljske aspiracije su važne jer utječu na to što oni očekuju da će dijete stvarno postići, ali i zato što djeca razvijaju svoje obrazovne želje i nadanja na temelju roditeljskih. Posebno je važno ipak to što roditeljske obrazovne aspiracije i očekivanja imaju utjecaj i na ponašanja djeteta vezana uz školu te na postignuća koja ostvaruje.

U psihologijskim i obrazovnim istraživanjima koja su se bavila mehanizmima kojima se roditeljska obrazovna očekivanja i želje prelijevaju u dječja očekivanja i želje utvrđeno je da roditelji koji imaju visoke obrazovne aspiracije pridaju veću vrijednost obrazovanju te o tome često i jasno komuniciraju s djecom nastojeći ih potaknuti da se trude u školi i ulažu napor u učenje. Roditelji s visokim aspiracijama su također zainteresiraniji za dječja školska iskustva i postignuće, predani su tome da kod kuće osiguraju kvalitetno okružje za učenje, sami se intenzivnije i na različite načine uključuju u obrazovanje djece i pomažu djetetu ostvariti njegove ili njezine potencijale. Kad roditelji imaju visoka očekivanja i kad djetetu jasno komuniciraju ta visoka očekivanja, ali i vlastito uvjerenje da je dijete sposobno ostvariti odlične rezultate, onda dijete razvija pozitivnu sliku o sebi kao učeniku i stječe uvjerenje da je sposobno ostvariti uspjeh i doseći postavljene visoke ciljeve.

Naravno, roditeljima je lakše imati visoke aspiracije i očekivanja kad dijete već ostvaruje odlična postignuća u školi. Kad je dijete manje uspješno ili ima neke teškoće koje otežavaju postizanje obrazovnog uspjeha, roditeljske obrazovne aspiracije i očekivanja i dalje trebaju biti visoka, ali primjerena. Ako roditelj uspije u podešavanju vlastitih očekivanja, onda ona uz pružanje kontinuirane podrške i poticaja djetetu mogu djelovati kao zaštitni čimbenik protiv lošeg školskog uspjeha.

Za svako dijete vrijedi da visoke roditeljske aspiracije i očekivanja mogu potaknuti ostvarivanje dobrog uspjeha, ako su realistična i razumna, u zoni onoga što dijete može postići. Postavljanje previsokih očekivanja roditelja je štetno.

Kad su očekivanja nerealistična i nefleksibilna te kad nisu praćena prikladnom podrškom, ona postaju za dijete neželjeni pritisak, forsiranje, nešto što dijete ni uz najbolju volju i trud ne može zadovoljiti. Normalno je da se u takvim okolnostima dijete osjeća anksiozno, nesigurno, tužno, razočarano, razvija negativnu sliku o sebi i uvjerenje da nije sposobno nešto ostvariti, pokazuje izbjegavajuće ponašanje, nema motiv za postignućem u budućnosti, a to se sve na kraju može očitovati i u slabijem školskom uspjehu.

Svaki se roditelj vjerojatno pita o tome gdje je granica između visokih i poticajnih te prevelikih očekivanja. Doista je umijeće pronaći tu tanku granicu i ustrajati na njoj bez prekoračivanja. U određivanju te granice ključnim se čini neprestano slušanje djetetovog glasa i praćenje njegova razvoja i napredovanja. Učitelji, svojim povratnim informacijama, također mogu pomoći roditeljima u razvoju realističnih i jasnih očekivanja i podešavanju aspiracija i očekivanja prema tome što dijete želi i može postići.

Roditeljska očekivanja trebaju biti ostvariva i usmjerena na ono najbolje što konkretno dijete može postići. Moraju biti fleksibilna i prilagođavati se promjenjivim uvjetima, vodeći računa o kratkoročnim i dugoročnijim ciljevima.

Posebno je važno u očekivanjima naglasak staviti na ulaganje truda, angažman djeteta i ustrajnost, a ne na same ocjene, na “dobivanje petica”. U skladu s time, pohvaljivati treba uloženi napor, marljivo učenje, korišteni pristup pri učenju i sl., a ne djetetovu pamet, talent, ostvarene petice. Naglaskom na proces, umjesto na sami rezultat, djetetu se šalje važna poruka o tome da je moguće promijeniti postojeće stanje i nešto svladati vlastitim trudom, ustrajnim učenjem, korištenjem prikladnih strategija. Na taj se način kod djeteta razvija ono što američka psihologinja Carol S. Dweck naziva razvojnim mentalnim sklopom (za razliku od fiksnog mentalnog sklopa), a koji označava uvjerenje da su sposobnosti promjenjive i da se mogu razvijati kroz iskustvo učenja. Važan dio tog pozitivnog mentalnog sklopa jest i čarobna riječ “još”. Kako ju koristiti pokazat ćemo na ovome primjeru: Kad vam sljedeći put dijete kaže: “Mama, ja to ne mogu!”, Vi odgovorite: “Drago moje, ti to ne možeš JOŠ”. Svakako dodajte još i ovo: “Mogu li ti nekako pomoći da to svladaš?”  

Ova web stranica zahtijeva kolačiće kako bi pružila sve mogućnosti. Korištenjem ove web stranice vi se slažete s pravilima njihove uporabe.