dr. sc. Zrinka Ristić Dedić
Institut za društvena istraživanja u Zagrebu
U današnje vrijeme uočava se trend sve većeg uključivanja djece u organizirane (izvanškolske) aktivnosti, dok se nestrukturirano provođenje slobodnog vremena tretira kao potencijalno opasna situacija, ili barem kao gubljenje vremena i luksuz koji djeci više ne možemo priuštiti. Slobodno vrijeme djece postaje sve više povezano s učenjem, a manje sa zabavom i užitkom, čime i prestaje biti “slobodno”. Dječja igra također postaje sve više organizirana i strukturirana. Umjesto na igralištima, u prirodi ili u dječjoj sobi kod prijatelja, djeca sve više provode vrijeme u učionicama, radionicama, igraonicama, klubovima, gdje se u ograničenom vremenu bave određenom, uglavnom jednovrsnom aktivnošću čije odvijanje kontroliraju odrasli.
Nije jednostavno objasniti što je u osnovi tog trenda. Jednim dijelom, uključivanjem djece u organizirane aktivnosti roditelji rješavaju pitanje zaokupljenosti djece u vrijeme dok su oni odsutni zbog svojih obveza. S druge strane, škola svojim ograničenim, akademski orijentiranim programima ne uspijeva dovoljno poticati različite umjetničke, sportske i druge potencijale djece pa se organizirane aktivnosti koriste kao potreban dodatak, svojevrsno obogaćivanje. Prednost organiziranih aktivnosti nalazi se u tome što su one uobičajeno temeljene na oblicima učenja koji su djeci zanimljiviji i bliži – na aktivnom sudjelovanju, iskustvenom pristupu, razvoju vještina, socijalnom učenju itd. Sudjelovanje u organiziranim aktivnostima nudi djeci mnoštvo socijalizacijskih iskustava i mogućnosti za razvoj socio-emocionalnih i drugih životnih vještina, za jačanje timskog duha, razvoj inicijativnosti, kreativnosti, za jačanje osjećaja kompetentnosti u nekom području, što je sve važno za razvoj djetetovog pozitivnog samopoimanja, samopoštovanja i identiteta. Djeci odgovara i to što u aktivnostima sudjeluju druga djeca sličnih interesa te imaju mogućnost razvijati osjećaj pripadanja. U odnosu na školu, djeci pogoduje i to što je sudjelovanje u organiziranim aktivnostima dobrovoljno te to što imaju mogućnost izbora i isprobavanja različitih aktivnosti.
Pojava sve većeg uključivanja djece u organizirane aktivnosti ima i svoje negativne aspekte. Mnoga su djeca preopterećena svojim obvezama. Posebno je štetno ako roditelji određuju koje će aktivnosti dijete pohađati, bez konzultacija s djetetom, ili ako ne dozvoljavaju odustajanje od pohađanja aktivnosti, ako to dijete želi.
Vrlo je važno zaštititi djetetovo slobodno vrijeme jer ono predstavlja važan dio dječjeg života, u kojem dijete ima priliku razvijati vlastitu kreativnost, inicijativnost, osobnost, koristiti osobne resurse i stjecati osjećaj odgovornosti i autonomije. Djeca trebaju imati priliku isprobavati različite aktivnosti i područja kako bi pronašla ono što ih zanima, što ih veseli i u čemu se mogu razvijati. Nametanje aktivnosti ili preopterećivanje djeteta velikim brojem aktivnosti vodi tome da dijete postaje umorno, nezadovoljno i nemotivirano. Ukoliko aktivnosti počinju ometati djetetov život, ukoliko ono više ne uspijeva izvršavati školske obveze, dovoljno spavati i sudjelovati u obiteljskom životu, onda je jasno da dijete aktivnostima preopterećeno.
Istraživanja u zapadnim društvima pokazuju da je opasnost od preopterećenosti djece zbog sudjelovanja u aktivnostima posebno prisutna u višim društvenim slojevima. Američka sociologinja A. Lareau pokazala je da u obiteljima srednje i više klase odrasli neprestano nadgledaju život djece i interveniraju u njihov život kako bi osigurali povoljno okruženje i poticaje za učenje i razvoj. Djeca iz tih obitelji tipično sudjeluju u cijelom nizu organiziranih aktivnosti i vode hektične živote u kojima ih roditelji prevoze s jedne aktivnosti na drugu u vjeri da će sudjelovanje u aktivnostima pogodovati njihovom razvoju i unaprijediti životne šanse za budućnost. U obiteljima radničke klase i među siromašnima, djeca provode znatno više vremena nakon škole i tijekom vikenda u nestrukturiranim aktivnostima s rođacima i prijateljima, sama inicirajući igru i zabavu. Iako je manje sudjelovanje u organiziranim aktivnostima kod ovih obitelji posljedica financijskih i vremenskih ograničenja u kojima funkcioniraju, te obitelji također i vjeruju u važnost prirodnog razvoja u kojima se djeci daje sloboda i neovisnost da osmisle svoje vrijeme i aktivnosti kojima će se baviti. Istraživanje koje smo proveli u Institut za društvena istraživanja s roditeljima i učenicima zagrebačkih osnovnih škola donosi slične zaključke. Dvije trećine učenika 6. razreda osnovne škole ide na jednu ili dvije organizirane aktivnosti u ili izvan škole, a gotovo jedna četvrtina na tri ili više aktivnosti. Pohađanje većeg broja aktivnosti je povezano uz socio-ekonomski status obitelji. Uz to, djeca koja odrastaju u privilegiranom društveno-ekonomskom okružju češće se uključuju u aktivnosti koje imaju visoki statusni karakter npr. jahanje, jedrenje, učenje francuskog jezika, balet, kao i u aktivnosti koje ciljano jačaju kompetencije djeteta za budućnost i dobro izgledaju u životopisu mlade osobe (npr. pohađanje tečaja robotike). Velika se pažnja u ovim obiteljima posvećuje i ciljanom poticanju obiteljskih aktivnosti koje doprinose učenju i razvoju, a ne predstavljaju samo zabavu i druženje, primjerice putovanjima, posjetima muzejima i slično.
Na temelju navedenoga može se reći da sudjelovanje djece u organiziranim aktivnostima predstavlja odraz socijalnog raslojavanja te mehanizam kroz koji se društvene nejednakosti održavaju. S obzirom da zbog nedostatnih obiteljskih financijskih i organizacijskih resursa svoj djeci organizirane aktivnosti nisu dostupne u jednakoj mjeri, zadatak je svake škole služiti kao korektivni čimbenik i ponuditi različite programe izvannastavnih aktivnosti za sve učenike.
