Svatko kome je stalo do posla kojim se bavi, vidi smisao u njemu i identificira se s vrijednostima svoje organizacije, često se pita koliko dobro radi svoj posao. Svaka organizacija ima svoja načela na osnovu kojih prepoznaje i identificira uspjehe. Nekada se on mjeri količinom zarađenog novca, nekada u broju izgrađenih zgrada, količinom izvezenih proizvoda, brojem gostiju u odmaralištima. Međutim, izazov nastaje kada treba procjeniti uspjeh u nečemu neopipljivom poput ljudskog zadovoljstva, sreće, motivacije i mnogih drugih apstraktnih pojava.
Kako procjeniti koliko je medijator dobar u tome što radi, odnosno kako utvrditi da su edukacije na kojima su nastavnici sudjelovali imale smisla?
Na ova pitanja dobili smo odgovor nakon provedenog istraživanja o faktorima koji predviđaju uspješnost provedbe programa medijacije u osnovnim školama u Republici Hrvatskoj. Ideja je bila sasvim jednostavna: ako pretpostavimo da su nastavnci i nastavnice na edukaciji iz medijacije razvili određeni skup vještina i ako pretpostavimo da ih na adekvatan način primjenjuju u školi, tada bi se kod učenika trebale dogoditi pozitivne promjene.
U ovom konkretnom slučaju, učitelje se pitalo o nizu ishoda učenja koji su definirani programom medijacije. Neki od njih su vještina aktivnog slušanja, korištenje ja-poruke, parafraziranje, reflektiranje osjećaja, opažanje emocionalnog stanja druge osobe, razumijevanju emocionalnog stanja druge osobe, razlikovanju pozicija i interesa u sukobu i upravljanje konfliktnim situacijama. Pozitivne promjene kod učenika su opisane kao učiteljeve procjene uspješno provedene medijacije:rješavanje sukoba razgovorom, spremnost u traženju podrške pri rješavanju sukoba, povećana suradnja, razumijevanje tuđih osjećaja i potreba, zauzimanje za vlastite ideje i stavove bez nanošenja štete drugima, manja pojava nasilnog ponašanja.
Kada je proučavan odnos između učiteljevih vještina i procjena pozitivnih promjena kod učenika, uočeni su zanimljivi rezultati.
Naime, što je učitelj vještiji u parafraziranju, to su učenici spremniji tražiti podršku pri rješavanju sukoba. Osim toga, učenici onih učitelja koji bolje upravljanju konfliktnim situacijama će imati više razumijevanja za tuđe osjećaje i potrebe, a ukoliko učitelj uspješnije opaža emocionalna stanja drugih osoba, učenici će biti spremniji na suradnju tijekom i nakon sukoba. Zaključno možemo reći da edukacija u okviru progama medijacije, posredno, djelovanjem učitelja doprinosi boljim odnosima među učenicima u školi. Ove spoznaje su ohrabrujuće, ali skreću pažnju na dobro poznatu, ali često zanemarivanu činjenicu da je kontiunuirano obrazovanje neophodno za društveni razvoj.
