Djeca nisu predmeti koji godinama trebaju čekati da se netko popravi ili o njima počne brinuti. Nastavi li se ovako malo ulagati u socijalnu skrb, odgoj, obrazovanje i zdravstvo za djecu će posljedice biti sve strašnije.

Tuga, težina i bol koju osjećamo kao zajednica koja brine o dobrobiti djece, ovih su dana toliko snažne da je teško pronaći prave riječi. I mada bismo možda najiskrenije tugovali u tišini, važno je razgovarati, reći neke stvari, kao stručnjaci, kao roditelji i prijatelji djece, kao ljudi. Usprkos emocijama (ili zajedno s njima), govorit ćemo ipak sa stručnog i znanstvenog aspekta poštujući znanje i iskustvo struka uključenih u dobrobit djece desetljećima.

Kao stručnjaci okupljeni u organizaciji koja preko trideset godina u Hrvatskoj promiče prava i interese djece u odgoju i obrazovanju, osjećamo beskrajno žaljenje i poraz zbog onog što se dogodilo djevojčici iz Nove Gradiške. Duboko smo uznemireni činjenicom da je ovaj put ispalo da je niz sustava pokazao tako oskudno znanje i skrb o jednom malenom djetetu, o njenim emocionalnim potrebama i njezinom unutarnjem svijetu.

Tragedije se događaju. Za ovu nekako osjećamo i znamo da se nije smjela dogoditi. No jedno su osjećaji, želimo se fokusirati na činjenice iz kojih bismo svi nešto trebali naučiti.

1. Odvajanje od primarnih skrbnika je jedna od najgorih psiholoških trauma za dijete. Moramo biti jako pažljivi i postupni kad je radimo, imati sve senzore uključene, osigurati djetetu i skrbnicima svu moguću podršku.
2. Da bismo razumjeli što je najbolje za dijete, moramo s njime suosjećati i duboko ući u njegov ili njezin svijet. Trebamo istinske stručnjake za djecu kad o njima odlučujemo, koji moraju znati odgovor na pitanje: Što je sada dobro za ovo dijete?
3. Struke koje skrbe za dobrobit djece silno su zahtjevne, složene i traže poštovanje, razvoj i ulaganje u ljude, ako nam je do djece stalo. Država to može i treba osigurati, no to je moguće jedino ako su djeca prioritet. Jesu li? 

Trauma odvajanja

Odvajanje od primarnih skrbnika vjerojatno je psihološki najgore napraviti baš u ranoj, predškolskoj dobi. Sve što dijete od dvije godine treba jest stabilna, čvrsta, emocionalna veza, sigurnost i predvidivost. Treba biti s onima s kojima mu je dobro, s kojima je sigurno. U tako ranoj dobi ne preporučuju se nikad odvajanja (osim ako se radi o sumnji na zlostavljanje ili zanemarivanje) jer jednom kad dijete stvori snažan i blizak odnos, u ovom slučaju s udomiteljima, sve što želi i treba je ostati tu gdje jest. Na taj način ima šansu vjerovati da je svijet sigurno, predvidivo mjesto, da su ljudi dobri, da je neće napustiti i ostaviti. Da se smije vezati, da je nekome važna i voljena.

Upravo zato malenom ostavljenom djetetu treba hitna šansa za posvajanje (više nego udomljavanje) jer je prilika za emocionalno vezivanje sad ili nikad (ili poslije puno teže). Ono nema vremena za čekanje. Dijete te dobi ne zanima tko su mu “biološki roditelji”, naročito ako ih ne pozna. Potpuno nevažno. Malenoj su to bili stranci. Ovaj put, spletom nesretnih okolnosti koje će se tek utvrditi dozvoljeno je da je stranci odvedu, i zlostavljaju mjesecima. No čak i da se nije dogodila tragedija, dijete otrgnuto od svega što voli i poznaje silno pati, to su činjenice i to dijete treba posebnu podršku.

Unutarnji svijet djeteta

Mala djeca nisu prazna ploča bez emocija i sjećanja s kojom možemo postupati kao s predmetima i očekivati da se ona nama prilagode i prihvate naše odluke.

Što se događa u unutarnjem svijetu djeteta koje je u jednom danu, poput predmeta, poput igračke, izdvojeno iz jedne činilo se, stabilne sredine u drugu, bez da se to čini, pažljivo, postupno, mjesecima, tek nakon što se uspostavila nova emotivna veza s tim budućim skrbnicima, tek kad oni postanu netko važan u djetetovu unutarnjem svijetu. Tek kad ih jako dugo promatramo i ustanovimo da je izgrađena zdrava veza.

Ostavljena bez jedinih ljudi za koje je bila vezana (koje je vjerojatno zvala Mama i Tata), bez njene sobe, krevetića, navika, igara, braće i sestara (na koje je navikla), ostaje s nepoznatim ljudima (kako se pokazalo, opasnima). S ljudima kojima možda i nisu pruženi edukacija i savjetovanje o tome kako brinuti o djetetu koje ne poznaju, a koje može pokazivati znakove uznemirenosti jer je pretrpjelo traumu odvajanja. Možemo samo zamisliti koliko je tužna bila.

Možemo li se zaista opravdati time da je interes svakog djeteta “biološka obitelj”, djeteta tako male i osjetljive dobi koja se emotivno već vezalo za udomitelje? Želi li malo dijete i treba li ono nekakav „povratak“ u obitelj opterećenu poviješću nasilja, za koju se već utvrdilo da nije bila u stanju brinuti o njoj? Što je stvarno bilo najbolje za ovu djevojčicu? To bi nam ona znala reći, da smo znali pitati, i slušati. Moramo moći pogledati svijet očima djeteta. Da smo samo to na trenutak učinili, znali bismo koja je bila ispravna odluka.

Ne-ulaganje u ljude (“sustav”)

Nažalost uvijek će biti nesretnih, opterećenih obitelji, zlostavljanja i zanemarivanja djece, djece koja pate (jednostavno zato jer su društva još daleko od posvećenosti mentalnom zdravlju). Uvijek će biti teško i zahtjevno donijeti procjenu o tome je li dijete zlostavljano (zato su struke vezane uz skrb o djeci i obiteljima duboko kompleksne, i zahtijevaju svako divljenje kad se kvalitetno rade). Ali zato smo svi tu, naročito struke uključene u zaštitu djece, da povećamo šansu da se pomogne na vrijeme, da se spriječi, da se osigura svakom djetetu zdravija i sretnija sredina.

Postupanje države prema djeci kao prema predmetima koji godinama trebaju čekati da se netko popravi ili o njima počne brinuti je neprihvatljivo. Posljedice sustavnog ne-ulaganja u socijalnu skrb, odgoj, obrazovanje i zdravstvo za djecu sve su strašnije.

O “promjeni sustava” se jako puno govorilo u javnosti, stručnjaci su se trudili naglasiti što je potrebno, ali su promjene prespore. O povećanju proračuna za djecu ne čujemo. Strukovne i udruge civilnoga društva povremeno nastoje pomaknuti sustav, no tad ih se napada i banalizira njihov rad.

Kad ćemo znati da su djeca postala prioritet?

Jednostavno, kad država pokaže ozbiljnu namjeru ulaganja u sustave socijalne skrbi, dječjeg zdravstva i obrazovanja. Da li da spominjemo uopće pravni sustav? Sustav se jača zapošljavanjem i osnaživanjem stručnjaka, edukacijom, supervizijom, standardima kvalitete, poštovanjem i dijalogom te pratećim zakonima koji sve to objedinjuju.

Apeliramo da je zadnji čas da se podrže sektori koji skrbe o djeci i da im se pruži sva pažnja i podrška koju zaslužuju, jer rade najvažniji posao na svijetu.