Search
Close this search box.

Uključenost roditelja u učenje i pripremu za školu: koliko pomaže, a koliko odmaže?

Podijeli

dr. sc. Zrinka Ristić Dedić
Institut za društvena istraživanja u Zagrebu

„Rekla sam da uzimam šest mjeseci neplaćeno da mogu ovo polugodište odradit s Markom. Rekla sam da ću tražiti još jednu diplomu u školi za ove četiri godine.”

Ove nam je riječi uz kiseli osmijeh uputila nedavno tijekom istraživanja majka jednoga dječaka u nižim razredima osnovne škole koji prolazi s odličnim uspjehom, ali nema “čistu peticu”. Te majčine riječi svjedoče o velikoj posvećenosti roditelja i njihovoj predanosti u pomaganju djeci za ostvarivanje dobrih rezultata u školi. Današnji roditelji osjećaju veliku odgovornost za postignuća djece i vjeruju da trebaju biti uključeni u obrazovanje vlastite djece. To smatraju važnim dijelom svoje roditeljske uloge i spremni su angažirati se i uložiti značajne osobne žrtve u cilju ostvarivanja dobrobiti i napredovanja djeteta. Više nego ikada ranije, doista se i uključuju u obrazovanje vlastite djece.

Gornje majčine riječi, međutim, upućuju i na problem. Pritisak visokih aspiracija i imperativ izvrsnosti (5,0) zahvatio je podjednako i roditelje i djecu. U utrci za peticama i što boljim pozicijama djeteta, roditelji sudjeluju s osjećajem anksioznosti i nesigurnosti vezano uz to što će budućnost donijeti njihovoj djeci. Često se osjećaju preopterećeno, a dijelom i prevareno jer smatraju da sam obrazovni sustav podbacuje, ne uspijeva zadovoljavajuće odgovoriti na potrebe djece i na određeni način oslanja se na to da će dio njihova posla odraditi sami roditelji. Roditelji osjećaju da moraju sudjelovati zbog tih negativnih karakteristika sustava, “škole u kojoj se bubaju milijuni podataka”, kako bi djetetu pomogli i olakšali cijeli proces.

I roditelji sami imaju dilema oko toga koliko biti na usluzi. Iako žele pomoći djetetu u učenju, svjesni su da dijete treba razvijati samostalnost i odgovornost za vlastito učenje. Opažaju da su roditelji u njihovom okruženju previše uključeni. Vide takvu praksu prevelike uključenosti u vlastitom okruženju kao opasnu i štetnu za razvoj dječje autonomije i odgovornosti i opiru se tome da kao i drugi sudjeluju u odgoju jedne generacije neodgovornih, od drugih zavisnih ljudi koji nisu sposobni samostalno donositi odluke i živjeti produktivan i ispunjen život. A onda opet rade isto, kao i drugi.

Važno je istaknuti da brojna istraživanja ukazuju da je uključenost roditelja u obrazovanje djece važna. Kad su roditelji uključeni, djeca imaju bolja školska postignuća, ostvaruju više razine obrazovanja, motiviranija su za učenje i manje izostaju s nastave. Uključenost roditelja pozitivno je povezana i sa širim pokazateljima dječje dobrobiti i socio-emocionalnog funkcioniranja.  

Roditelji mogu biti uključeni na vrlo različite načine u obrazovanje svoga djeteta. Uključenost roditelja uključuje:

  • Stvaranje poticajnog okružja za učenje kod kuće – dogovaranje vremena za pisanje zadaća i učenje, osiguravanje prostora i potrebnog mira za učenje, osiguravanje materijala i resursa za učenje, kontrolu ometajućih aktivnosti (vremena provedenog na internetu, u igranju igrica i sl.)
  • Osiguravanje poticajnih iskustava i resursa za učenje i razvoj – zajedničko čitanje, odlazak u muzeje, zajedničko igranje…
  • Aktivno slušanje i razgovaranje o učenju, školskim iskustvima i sjećanjima iz vlastitog djetinjstva; iniciranje jednostavnih, svakodnevnih interakcija koje jačaju odnose i pomažu roditeljima u pružanju podrške djetetu
  • Postavljanje visokih očekivanja koja oblikuju to što dijete misli o sebi kao učeniku i što od sebe očekuje te jasno komuniciranje vrijednosti, očekivanja i aspiracija
  • Sudjelovanje u odlučivanju vezanom uz odabir aktivnosti, upis obrazovnog programa i sl.
  • Služenje kao dobar primjer – model osobe koja i u odrasloj dobi uči i razvija se
  • Praćenje djetetovih svakodnevnih aktivnosti, učenja i napredovanja
  • Pohvaljivanje truda, angažmana, ustrajnosti i ohrabrivanje za daljnje aktivnosti učenja
  • Pružanje pomoći i podrške u učenju npr. pomaganjem djetetu da se organizira, da izabere pristup učenja, vrednuje vlastiti proces i rezultate učenja….
  • Uključivanje u život škole

Postoje, međutim, neki obrasci roditeljskog sudjelovanja u obrazovanju djeteta koji nisu dobri. Previše roditeljskog uključivanja i nadzora je štetno za razvoj dječje samoregulacije i jačanje osjećaja odgovornosti za vlastito učenje. Pomaganje ne znači izrada zadaća i pisanje lektire umjesto djeteta. Ukoliko se djetetu previše pomaže, šalje mu se poruka o tome da ono nije sposobno odgovoriti na školske zahtjeve i da su roditeljska očekivanja za njega niska. Roditelji trebaju činiti upravo suprotno – dati djetetu do znanja da imaju povjerenje u njega, ako ulaže trud i vrijeme u učenje, te ga podržati da napravi najbolje što može. 

Ova web stranica zahtijeva kolačiće kako bi pružila sve mogućnosti. Korištenjem ove web stranice vi se slažete s pravilima njihove uporabe.