Koje poruke šaljemo dječacima? Koja očekivanja imamo od njih te koliko ta očekivanja idu iz socijalizacije, zahtjeva društva ili odgoja? Koliko smo svjesni toga što im poručujemo bilo kroz dobronamjerne savjete, “popravljanje” toga kako se ponašaju, bilo kroz odrasla poimanja o tome kakvi dječaci trebaju biti? Zapitamo li se ponekad kako oni razumiju te poruke i na temelju njih grade sliku o samima sebi?
Dečki ne plaču? naziv je Forumovog webinara koji je održan 25. listopada s gostom predavačem – psihologom i psihoterapeutom Mihaelom Kozinom. Kozina je svoje iskustvo i znanja o odrastanju dječaka, rizicima razvoja lošeg mentalnog zdravlja te podrške okoline podijelio sa 60 odgojno-obrazovnih radnica i radnika u sklopu projekta ŠKOLE PODRŠKE. Zajedničkim promišljanjima istražili smo na koje načine škole mogu adekvatno odgovoriti na njihove potrebe s ciljem jačanja njihove samosvijesti, samopoštovanja, osjećaja pripadnosti, kompetentnosti i vrijednosti.
Adolescencija je vrlo intenzivno doba u kojemu djeca i mladi imaju snažnu potrebu za pripadanjem, a koju najčešće zadovoljavaju kroz vršnjačke grupe. U vršnjačkim grupama se želja za pripadanjem manifestira često i kroz različita, ponekad i rizična, ponašanja o čijim posljedicama mladi, zbog razvojne faze u kojoj jesu, nedovoljno promišljaju. Razlog nije njihova neodgovornost, već drugačije poimanje svijeta – naime, u njihovom fokusu je obično samo jedna dimenzija njihova ponašanja, a to je kako što više pripadati, bez toliko promišljanja o samim rizicima.
Iako obično nailazimo na podatak da su problemi mentalnog zdravlja češći kod djevojčica nego kod dječaka, pitanje je je li to zaista tako ili se radi o neprepoznavanju i negiranju problema od strane dječaka i sklonosti okoline da ne prepozna poteškoće dječaka kao problem mentalnog zdravlja.
Dječaci možda imaju veći vidljiviji rizik za razvoj problema u ponašanju, s obzirom na to da svoja nezadovoljstva ili probleme mentalnog zdravlja više pokazuju na van, i na neki su način za to “podržani” od okoline. Jako je važno znati prepoznati što nam svojim ponašanjima poručuju – znači li agresivnost to da je dječak “neodgojen” ili “neprilagođen”, ili je to više znak da se iza tog ponašanja kriju bol, depresivnost, posramljenost, manjak osjećaja vrijednosti, kompetencije ili smisla? Ili možda bolni obiteljski odnosi, usamljenost, izoliranost i nemoć? O tome kako razumijemo njihova ponašanja i to što se krije „iza“ ovisi i hoćemo li i kako prepoznati njihovu potrebu za podrškom, pripadanjem i dobrim mentalnim zdravljem.
Važnu ulogu u prepoznavanju i stvaranju uvjeta za razvoj dobrog mentalnog zdravlja dječaka imaju i odgojno-obrazovni djelatnici. Najprije kroz razumijevanje socio-ekonomskog konteksta iz kojih dječaci dolaze, društvene (ne)jednakosti između pristupa djevojčicama i dječacima te razumijevanja njihova ponašanja i odrastanja.
Važna je poruka koju im šaljemo – “vidim te, tu sam i zanima me tvoj svijet” – kao prva u nizu kojima otvaramo mogućnost suradnje, prihvaćanja i boljeg razumijevanja njihovih potreba te adekvatnog odgovaranja na njih. Potrebno ih je uključivati, pokazati interes za njihov svijet te dijeliti svoje interese i iskustva s njima. Nije nužno da sve razumijemo ili odobravamo, ali je svakako potrebno otvarati komunikaciju s njima kroz vlastita iskustva. Time ih potičemo da razmišljaju o sebi, ali im i „dajemo riječi“ kako bi i oni sami mogli bolje sebe osjetiti i izraziti se, što posljedično dovodi i do razvoja njihove kompetencije, važnosti i korisnosti.
U tom kontekstu, izvannastavne aktivnosti daju prostor i vrijeme i za učenike koji nisu dovoljno jaki u akademskom smislu, a potrebno im je da se realiziraju i osjećaju zadovoljno i kompetentno. A služe i kao mjesto u kojem se mogu otvarati upravo teme rodne ravnopravnosti, ranjivosti, mentalnog zdravlja te naših stereotipnih vjerovanja o tome kakvi oni sami trebaju biti. Zato je važno da i ovaj dio aspekta odgojno-obrazovnog procesa sagledavamo neopterećeni uspjehom, natjecanjem i izvrsnosti – da se u školama otvorimo prema mogućnostima izvannastavnih aktivnosti koje neće biti usmjerene (samo) na rezultate (natjecanja, proizvoda, projekta) nego i na sam proces u kojem se svaki učenik (pa i onaj “manje uspješan”) može pronaći i ostvariti osjećaj pripadanja. Uz spomenuto, u svijet dječaka (ali naravno i djevojčica) lakše ćemo “pristupiti” putem djelovanja, konkretnih aktivnosti, suradnje, praktičnog rada, primjenjivog znanja i neposrednog, tjelesnog iskustva.
Također, svakako ne smijemo zanemariti činjenicu da su razlike unutar skupine djevojčica i unutar skupine dječaka daleko veće nego same prosječne razlike između djevojčica i dječaka općenito, kako ne bismo podlegli stereotipima! Iz tog razloga je važno osvijestiti svakodnevne situacije u kojima društvene norme i vrijednosti oblikuju rodne stereotipe i stvaraju značajne nejednakosti s posljedicama u poimanju vlastitog identiteta te društvenih uloga. Stoga, potičemo sve odgojno-obrazovne djelatnike da sa znatiželjom pristupe temi rodno uvjetovanih nejednakosti kako bi mogli s više razumijevanja pristupati „društvenim ožiljcima“ kod dječaka i djevojčica.
Projekt „Škole podrške: osnaživanje školskih procesa koji doprinose mentalnom zdravlju zajednice nakon dvostruke krize“ provodi se u suradnji Foruma za slobodu odgoja i Ureda UNICEF-a za Hrvatsku s ciljem osnaživanja učitelja i učenika na području Sisačko-moslavačke županije.
