Search
Close this search box.

“Škole podrške”: što smo naučili od škola s Banovine

Podijeli

„Pohvale za ovaj projekt i okupljanje i pomoć nama koji smo na rubnim dijelovima i najčešće zaboravljeni od svih.“

Prva faza projekta „Škole podrške“ u Sisačko-moslavačkoj županiji približila se kraju te smo se 31. ožujka 2022. okupili u Sisku s 25 odgojno-obrazovnih djelatnica iz uključenih škola. Sastanku su nam se pridružile i predstavnice Ureda UNICEF-a za Hrvatsku, Ivana Ćosić i Sanja Duvnjak.

Evaluirali smo i procjenjivali provedene aktivnosti, razgovarali o izazovima, rješenjima, ali i mogućnostima nadogradnje te daljnjih koraka u radu s djecom i mladima.

Uz diskusiju i online upitnik, koristili smo kreativnu metodu “Šest  šešira” Edwarda de Bona. Cilj ove metode bio je poticanje kreativnog i kritičkog promišljanja te širenja točki gledišta i razvijanja novih ideja i strategija. Kroz navedenu metodu, sudionice su evaluirale projekt i projektne aktivnosti obuhvaćajući sljedeće segmente:

  • OSJEĆAJI TIJEKOM PROJEKTA: na početku je bilo skeptičnosti i straha, no s razvojem povjerenja u projektni tim kao i međusobno, razvijao se osjećaj samopouzdanja i ispunjenosti, sreće koja je pratila realizaciju aktivnosti te ushićenosti zbog povratnih informacija učenika, ležernosti te daljnjeg razvoja povjerenja i zajedništva unutar samih kolektiva.
  • IZVORI OPTIMIZMA I VRIJEDNOSTI: osiguran je kroz dobar metodički priručnik “Protresi!“, razmjenu iskustva, različite metode rada kroz cijeli projekt, introspekciju, upoznavanje kolektiva s projektnim aktivnostima te njihovo uključivanje u provedbu radionica s učenicima i virtualna predavanja, druženja i relaksacije, produbljivanje i učvršćivanje odnosa s učenicima i navode kako je pozitivno što se projekt nastavlja i što će i dalje moći surađivati.
  • RIZICI I POTEŠKOĆE: povremeno se javio strah od sagorijevanja, izlaska iz okvira svoga posla, te “donošenja” posla u privatnu sferu života, kao i pitanje jasnih profesionalnih granica. Kod učenika su postojati rizici da se mogu otvoriti traume i iskustva s kojima se odgojno-obrazovni radnici ne mogu/ne znaju nositi, povremeni osjećaj nekompetentnosti ili nedovoljne educiranosti, strah od izazivanja kontra efekta kod učenika – kao što su povlačenje i/ili izrugivanje ostalih učenika zbog “otvaranja”.
  • PROSTOR KREATIVNOSTI I BUDUĆNOSTI: ističu se moguće uključivanje roditelja kroz radionice na roditeljskim sastancima, s obzirom na to da mnoga djeca nemaju dostatnu podršku obitelji, dodatne radionice s predmetnim nastavnicima iz područja socio-emocionalnih kompetencija (posebice učitelja i nastavnika strukovnih predmeta) kao i nastavak projekta kroz dosadašnje predložene radionice s učenicima te uključivanje svih razrednika.
  • EVALUACIJA CJELOKUPNOG PROCESA I ZAKLJUČCI: sudionice su se osvrnule na svoj razvoj osjećaja od skepse i nepovjerljivosti prema prihvaćenosti i samopouzdanju: smatraju vrlo pozitivnim edukacije, ugodnu i podržavajuću atmosferu te izvrsne predavače od početka do samog kraja projekta. Smatraju da je kroz projekt bilo mnogo prilika za kreativnost i korisnih ideja poput edukacije svih nastavnika i radionica kroz satove razrednika te rada s roditeljima. No, ističu kako naglasak treba biti na kvaliteti, a ne kvantiteti radionica te da im je potrebno više metodičkog i stručnog znanja, kao i postavljanje vlastitih granica.

Također sudionicama je dana prilika da se kroz grupni rad i izradu plakata osvrnu na svaku aktivnost unutar Programa za jačanje otpornosti i socio-emocionalnih kompetencija djece i mladih te da pruže svoj osvrt putem online upitnika.

Citati učitelja o razvijenim kompetencijama u sklopu projekta:

Mislim da sam bolje savladala vještinu ne skretanja s teme 🙂

Svidjela mi se primjena jednostavnih, ali originalnih alata koje ste primjenjivali na radionicama.

U svakom od nas je puna posuda dobrih osjećaja, ali u svakome se skriva i ono nešto što tim osjećajima prijeći put da živimo u radosti prihvaćanja jedni drugih.

Naučila sam pažljivije slušati učenike i razumjeti njihove potrebe.

Stekla sam više znanja o tome kako raditi s učenicima na prepoznavanju i kontroli emocija.

Lakše razgovaram s učenicima o njihovim poteškoćama.

Pričati bez bojazni s učenicima o emocijama. Bolje razumijevanje emocija i lakša komunikacija o njima.

Zbog neke djece sam često na oprezu. Ovaj put smo svi bili hrabri.

Naučila sam kako se lakše nositi sa stresom i prepoznala sam da je moja nemogućnosti odbijanja novih obaveza zapravo loša navika koje se osvještavanjem mogu riješiti. 🙂

Ojačala sam postojeće kompetencije i razvijala prezentacijske vještine.

Uvažavanje tuđih stavova i dojmova, empatija, razumijevanje specifičnih potreba.

Prilika da i mi sami međusobno s kolegama na edukaciji razgovaramo o našim osjećajima, iskustvima, stanjima koja smo proživjeli nakon potresa i s kojima se susrećemo u školi u radu s učenicima.

Naučila sam služiti se asocijativnim kartama.

Shvatila sam da su djeca spremna postupiti ispravno ako im pristupimo na ispravan način. Dječje ponašanje uvijek ima pozadinu, a ako dobiju dovoljno pažnje i pokažemo im da ih razumijemo u pravom trenutku, kada im se nešto događa, nestaje i pretjerana potreba za negativnim privlačenjem naše pažnje i pažnje vršnjaka. Postaju skloniji pomagati drugima te negativno ponašanje zamjenjuju pozitivnim jer tada uživaju u pohvalama.

Naučila sam zajedno s učenicima kako se osloboditi straha od potresa.

Postala sam otvorenija sama prema sebi po pitanju osjećaja, ali i prema drugima jer sam do sada uvijek nekako sve “skrivala” iza osmjeha.

Zahvaljujemo svim školama, odgojno-obrazovnim djelatnicima i učenicima koji su sudjelovali u projektu.

Ova web stranica zahtijeva kolačiće kako bi pružila sve mogućnosti. Korištenjem ove web stranice vi se slažete s pravilima njihove uporabe.