Proteklog smo mjeseca primili više upita različitih medija o situaciji u kojoj roditelji odbijaju poslati djecu na nastavu u zagrebačku školu jer su zabrinuti zbog njihove sigurnosti. Iako je nemoguće komentirati slučaj o kojemu iz prve ruke ne znamo ništa, zabrinuti zbog eskalacije ove situacije, okupili smo grupu stručnjakinja iz različitih sektora i institucija s kojima smo željeli povesti razgovor o tome kako vide slične probleme i moguća rješenja.
Razgovoru su se odazvale: prof. dr. sc. Dejana Bouillet, socijalna pedagoginja, Odsjek za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; Eli Pijaca Plavšić, sociologinja i samostalna savjetnica u području obrazovanja; Ana Šimić, savjetovateljica u području mentalnog zdravlja i socijalna radnica s dugogodišnjim iskustvom u području prevencije i zaštite djece, mladih i obitelji; Davorka Pekišić, učiteljica predmetne nastave u Osnovnoj školi Luka, Sesvete; Ana Munivrana, psihologinja i izvršna direktorica Foruma za slobodu odgoja.
Naše preporuke donosimo u 10 točaka, a integralnu verziju intervjua s našim sugovornicama pronađite ovdje.
1.
Zastarjelu paradigmu na kojoj počivaju sustavi zaštite mentalnog zdravlja djece i sustav zaštite djece od nasilja u školi treba inovirati i unaprijediti – niti je efikasna niti je u skladu sa suvremenim spoznajama iz znanosti i prakse. Gdje god su djeca u pitanju, postoji jako puno iznimaka, i nemoguće je sve propisati, zato su potrebni visoka razina stručnosti i fleksibilnost, suradnja i sinergija, a ne rigidnost u postupanju.
2.
Sve institucije koje brinu o djeci trebale bi više uložiti u odnose i komunikaciju s roditeljima. Ne postoji apsolutna sigurnost, no roditelji bi trebali osjećati da su njihova djeca zaštićena u školi. I roditelji sami, pak, trebaju uvažiti da sustav mora donijeti dio stručnih odluka u vezi djeteta, naravno pažljvo i primjereno, kako bi ono imalo šanse za najbolje razvojne i obrazovne ishode.
3.
Trebalo bi ozbiljno revidirati propust u sustavu koji omogućuje da roditelji “odbijaju” ključne dijagnostičke postupke za svoje dijete, no isto tako sustav treba osigurati educirane i nepristrane stručnjake koji će provesti dijagnostiku po najvišim standardima kvalitete. Potrebno je uskladiti odgovornost roditelja za svoje dijete s odgovornosti sustava da provodi intervencije koje osiguravaju dobrobit djeteta.
4.
U novom Pravilniku o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima (2024.) definicije nasilja treba razjasniti i razvojno prilagoditi različitim uzrastima (isto ponašanje 7-godišnjaka nije jednako indikativno kao slično ponašanje 15-godišnjaka), treba dodatno pojasniti kad ide, a kad ne ide “prijava” – jer prijava Zavodu znači i prijavu policiji; jasnije definirati što se događa ako roditelji odbijaju suradnju ili dijagnostiku, jasnije definirati što znači “kriminalistička obrada” ako govorimo o djeci u rasponu od 6 do 19 godina.
5.
Potrebno je unaprijediti i donijeti Pravilnik o načinu i obliku provođenja odgojno-obrazovne potpore i stručnoga tretmana učenika u riziku za razvoj problema u ponašanju i učenika s problemima u ponašanju koji je bio u postupku javnog savjetovanja još 2018./2019.
Pravilnik o odgoju i obrazovanju djece s teškoćama u razvoju (iz 2015.) potrebno je prilagoditi novim spoznajama o “teškoćama” u razvoju te poraditi na primjerenom rječniku. Općenito, primjereni program odgoja i obrazovanja (redoviti, posebni itd.) kad se radi o skupini teškoća 6. (6. Poremećaji u ponašanju i oštećenja mentalnog zdravlja) bi trebao biti drugačije definiran jer mentalno zdravlje i ponašanje djeteta, naročito osnovnoškolske dobi, može znatno varirati unutar jedne te iste nastavne godine. Više se nigdje u razvijenom svijetu ne koristi termin “oštećenje mentalnog zdravlja”!
6.
U kompetencije stručnjaka koji brinu o djeci (a naročito u odgojno-obrazovne radnice i radnike) treba sustavno i strateški ulagati putem dostupnih, besplatnih i kvalitetnih programa cjeloživotnog profesionalnog razvoja. Naročito se to odnosi na inkluzivne prakse u školi. O dobrobiti stručnjaka na radnom mjestu je također ključno brinuti – osiguranjem kvalitetnog rukovođenja i uvjetima rada. Istovremeno, studijski programi i inicijalno obrazovanje učitelja i nastavnika trebaju im omogućiti stjecanje kompetencija za pedagoško djelovanje i univerzalnu prevenciju nasilnog ponašanja.
7.
Trebamo općenito puno više uložiti u sustav socijalne skrbi (Odjele za djecu, mlade i obitelj), jer jedino dovoljnim brojem stručnjaka u timu, dobro educiranim, u dobrim radnim uvjetima možemo tu kvalitetu donijeti i obiteljima. Potrebno je ozbiljno razmotriti ponovno zapošljavanje socijalnih radnika u školama i unaprijediti lokalnu koordinaciju svih sustava zaštite djece.
8.
Treba osigurati da sustavi zdravstvene zaštite i pravosudni sustav nadograde vlastite kompetencije kad se radi o psihosocijalnoj dobrobiti djece te da preuzmu znatno više suradničku ulogu u podršci odgojno-obrazovnom sustavu koji dnevno brine o djeci.
9.
Kad se radi o rješavanju konfliktnih situacija u školama, naročito onima u koje su uključeni djeca, roditelji, djelatnici škole te druge institucije, treba uz sve druge raspoložive alate koristiti i suvremene i dokazane metode pregovaranja – kao što je medijacija, koja omogućuje da se sve strane bolje razumiju i čuju, da surađuju i dođu do rješenja, a ne čuvaju “pozicije”.
10.
Važno je da kao odrasli preispitamo vlastite vrijednosti i ponašanja – ako se odrasli ponašaju nasilno, govore nasilno i pišu nasilne komentare na društvenim mrežama, što očekujemo?
Intergralni tekst razgovora s našim sugovornicama možete pronaći ovdje.
