Katarina Lončar, 2. r., Prva ekonomska škola, Zagreb
Snovi, bili metaforički ili stvarni, slike su koje predstavljaju naše misli, osjećanje, želje i sjećanja. Smatra se da svi kao ljudi sanjamo. Tako i ja danas, metaforički ili stvarno, sanjam školu.
Sanjam školu koja potiče razmišljanje, kreativnost i radoznalost, koja učenike uključuje u učenje, u kojoj glupo pitanje ili glup odgovor ne postoji, koja nas potiče da sami dolazimo do odgovora. Školu koja nam ne puni glave činjenicama kako bismo ih onda prenijeli na papir. Školu u kojoj učenike zanima primjena gradiva, a ne hoće li to biti u testu. Sanjam školu u kojoj dobivene informacije možemo povezivati i primjenjivati u stvarnom životu. Školu koja nije pusta teorija, već primjena. Školu u kojoj učenici ne žive za zvuk zvona i kraj nastave, već onu koja gradi karakter i uspješne ljude čije se samopouzdanje gradi znanjem, a ne zbrojem bodova i dijeljenjem ocjena. Sanjam školu koja svaku vrstu maltretiranja „sreže u korijenu“ i ne shvaća ga kao „dječju šalu“. Sanjam školu koja uči da je svaki posao vrijedan te da ne mora svatko biti pravnik, liječnik ili veliki znanstvenik, već da su automehaničar, kuhar i vodoinstalater jednako vrijedni, koja izjednačava ponudu poslova s potražnjom istih. Sanjam školu koja priprema za život, a ne za ispit.
Neki će reći da su snovi samo fikcija i mašta, pa se tako i moj san o školi nekima može činiti kao fikcija, no ja čvrsto vjerujem da je sve moguće ukoliko pravi ljudi naprave prave poteze. Svijet ostaje na nama, učenicima, ali za taj svijet nas ipak netko treba pripremiti.