Larisa Roso, 2. r., Medicinska škola Osijek
Moja škola je jedinstvena, predivna i lijepa, a moja ju mašta čini idealnom. Nijedno dijete nije u potpunosti zadovoljno svojom školom, već uvijek priželjkuje onu „svoju” školu. Školu iz mašte. Priželjkuje svoju idealnu školu.
Dok prilaziš školi, čuje se vesela pjesma. Osjećaj je isti, kao i kada se u kazalištu gleda najveseliji mjuzikl. Na ulazu u školu čeka te ljubazan vratar koji s ljubavlju svakom učeniku otvara vrata. Škola je predivna, iako ima sasvim normalan izgled. Krase ju zidovi u šarenim bojama, lijepi i veliki prozori, učenički grafiti i slike poznatih junaka iz bajke. U školi se nalaze i slike poznatih književnika, a njihovi citati također krase školske zidove. Najveće bogatstvo škole je njena unutrašnjost. Prostire se na pet divnih i prostranih katova do kojih se može doći dizalom, ali i stubama. Na prvom katu svaki profesor ima svoj kabinet, a na drugom katu se nalaze učionice za brojne učenike. Treći kat bio bi spreman za tjelesne aktivnosti, a iznad njega nalazila bi se knjižnica sa svim knjigama svijeta. Zadnji kat služio bi za odmaranje i druženje svih učenika i profesora. U idealnoj školi profesori nikada nisu ljuti ili bezvoljni, već su uvijek nasmijani i dobro raspoloženi. Idealna škola bila bi puna učenja i pokusa, pa učenici ne bi morali kući ići praznih glava s hrpom zadaće. Idealna škola zaslužuje i idealnu opremu, pa bi stoga škola bila opremljena s mnogo informatičke opreme, spremne i ispravne za rad. Nakon upoznavanja unutrašnjosti škole, vrijeme je da škola zasluži i učenike. Idealna škola ima i idealne učenike. Međusobno poštivanje, tolerancija, razumijevanje i solidarnost načela su ponašanja svih učenika. Nasilja u školi ne bi bilo jer bi tada bile poduzete odgojne mjere. Voljela bih da sva djeca ulaze u školu s osmijehom i da se međusobno svi pozdravljaju. Bilo bi prekrasno vidjeti djecu koja vole svaki sat te da im satovi ne prolaze u iščekivanju zvona. Idealna škola djeci bi osiguravala mir i sigurnost. Ona ne bi stvarala pritisak ili strah, već osjećaj doma. Želim da se zaboravi na ukore i jedinice te da se sa svom djecom radi prema njihovim mogućnostima i sposobnostima. Želim školu koja će nam pomoći u izgradnji stavova. Želim školu u kojoj se slobodno može izraziti zapažanje i stav. Školu koja će poticati naše vrline i darovitost. Školu koja će nam dati nadahnuće. Škola koja će nam dati krila i spoznaju da je zanosu i snazi naše duše i mladosti samo nebo granica. Želim školu koja će odnjegovati u nama ljudskost, dobrotu i plemenitost te još sve one vrline za koje i ne znamo, a koje čovjeka čine čovjekom. Čovjek je živo biće koje ima visoko razvijen mozak sposoban za apstraktno razmišljanje, govor, rješavanje problema, introspekciju i još niz drugih stvari. Ove stvari moraju se naučiti u školi, u ustanovi koja nas odgaja i u kojoj provodimo više vremena nego kod kuće s roditeljima. Profesori trebaju biti osobe koje su tu za nas. Trebaju biti prijateljski nastrojeni. Nije lako biti profesor, pogotovo ako pokušavaš smiriti razred učenika čiji su hormoni jako aktivni! S druge strane, nije lako biti učenik, pogotovo kada si primoran nekoliko sati dnevno slušati gradivo koje te možda ne zanima. No uvijek je dobro naći kompromis i biti u lijepom i zdravom odnosu. Takav odnos bio bi najčešći u mojoj idealnoj školi.
Možda je san, a možda i bliska budućnost, tko zna! Možda smo iz dana u dan sve bliži tomu. Možda smo iz dana u dan sve bliži snu idealne škole.
